Stella Mešić mlada je i perspektivna vinkovačka fotografkinja, s trenutnom adresom u Rijeci gdje studira povijest umjetnosti i filozofiju. Nedvojbeno talentirana, Stella je svojim pričama ispričanima kroz objektiv fotoaparata, ostavila traga na domaćoj sceni, a nas svakim danom iznova oduševljava svojim kreativnim uradcima. Za nas je izdvojila nešto vremena i odgovorila nam na nekoliko pitanja o svome talentu, fotografiji i planovima za budućnost, a odgovore vam donosimo u nastavku. Svakako pogledajte i njezine fantastične radove koje objavljuje na IG profilu @partsofthesun!
Za početak, reci nam nešto o sebi.
Zovem se Stella i moj svijet je svijet magičnih kadrova i svjetla. Imam 25 godina i konceptualni sam fotograf. Fotografiram sve u što se zaljubim. Mislim da me ljudi najviše prepoznaju po mojim autoportretima, no fotografiram i portrete, modu, beauty, apstrakciju, arhitekturu. Ono što u glavnini određuje moj rad zapravo je potreba za pričanjem priča kroz fotografiju, te ”umatanje” svega u umjetnički izražaj. Osim fotografijom bavim se i video produkcijom koja mi dozvoljava da se izrazim pokretnim kadrovima kroz vizualizaciju glazbe i teksta. Studentica sam diplomskog studija povijesti umjetnosti i filozofije na sveučilištu u Rijeci i umjetnost je moj život u svakom smislu. Svoje dane provodim u stvaranju, a stvaram gdje god me moj Canon odvede.
Kako i kada si se počela baviti fotografijom?
Fotografija je nešto što sam radila cijeli život, otkrila sam ju kao istinsku ljubav u srednjoj školi, a vječna ljubav postala je negdje na prvoj godini faksa. Uvijek me fascinirala ideja hvatanja prolaznih trenutaka u vremenu i osjećaja koji ostaju vječni na fotografiji koju snimim. Prvo je bila dokumentarnog karaktera, za moj gušt, a kasnije sam shvatila njezinu umjetničku moć, te se ona pretvorila u sredstvo putem kojeg komuniciram ideje sa svijetom.
Kakvu opremu koristiš?
Moja glavna mašina je Canon 5D Mark IV, te leće Canon 50mm f/1.8, Canon 24-105 f/4, te Sigma Art 35mm f/1.4. Neizostavni dio moje opreme je i tripod Manfrotto 190 s obzirom na to da fotografiram puno autoportreta, a kako sam se prije godinu i pol počela baviti video produkcijom, najmlađi član obitelji je gimbal Ronin S.
Pratiš li neke insta fotografe i inspirira li te nečiji rad?
Pratim puno kreativaca i svakodnevno sam inspirirana njihovim radovima jer su svi neizmjerno posebni i svi ”vrte neki svoj fim”. Najdraži domaći profili su mi oni kolegica Luane Muškić, Martine Movrić, Tajane Dedić-Starović, Teodore Korodije, Irme Vargić, te Morene Matković. Postoji još puno ljudi čiji radovi su mi odlični, ali ova ekipa mi je u nekom svom specifičnom điru, te su mi baš zbog toga nekako posebno dragi.
Kako izgleda priprema za neki shooting, radiš li sve sama ili imaš pomoć?
Ovisi; uvijek sam voljela sve raditi sama, no u zadnje vrijeme, što više posla imam sve više shvaćam koliko je važno naći svoj tim. Kada dobijem ideju za shooting jako sam detaljna i specifična u onome što želim postići i do sada mi je bilo jako teško pronaći ljude koji me jednostavno kuže i čija vizija se slaže s mojom, koji se ne boje eksperimentirati. U kratkim terminima se može reći da sam zahtjevna. No ipak, imala sam tu sreću i pronašla Leanu Garčev, make-up artisticu iz Opatije koja mi pomaže oko većine mojih shootinga i savršeno se nadopunjujemo. Voljela bih pronaći stilista za kosu i odjeću kako bi imala prilike raditi u timu s više kreativaca, da zajedno stvaramo i napredujemo. Mislim da je izrazito važno imati tim jer se onda svatko od vas može usredotočiti na ono što najbolje zna raditi. Kada sve radim sama uspijem izbalansirati, no umorim se troduplo, a i znam da bi netko sposobniji od mene to puno bolje napravio.
Kada bi mogla izdvojiti jedan shooting, koji bi to bio i zašto?
Izdvojila bih shooting za svoju prvu izložbu ”Ma Femme” koja se nedavno održala u Gradskom kazalištu Vinkovci. Ostvarila sam ju u suradnji s Riječkom glumicom Leom Sekulić i već spomenutom make-up artisticom Leanom Garčev. Upravo zbog ovakvih projekata je važno imati tim. Ideja izložbe koncipirala se na interpretaciji 7 ženskih likova iz književnosti, a kako su pod to upali likovi poput Labudice, Jestera i slično, zahtjevali su kompleksan make-up i upravo zbog toga sam blagoslovljena što sam imala Leanu koja je likovima dala točku na i svojim kistovima. Od početnih ideja do realizacije izložbe trebalo je samo 5 dana, što je iznimno malo s obzirom na zahtjevnost svakog lika, kako u make-upu, tako i u kostimima, te samim lokacijama na kojima smo fotografirale. To je bio projekt koji mi je potvrdio teoriju da moje ideje nisu moje, već su kanalizirane kroz mene s neke više sfere.
Vezano uz tvoj odgovor na prethodno pitanje i izložbu “Ma Femme”, kakva su ti iskustva sada kada su se dojmovi slegnuli?
Iskustvo je i dalje nerealno, ali prekrasno. S obzirom da sam umjetnik koji studira povijest umjetnosti, nalazim se na obje strane. Kroz godine fakulteta učim kako pripremati izložbu, ali s kustoske strane. Nikada nisam mislila da će prva izložba na kojoj ću raditi zapravo biti moja, a da ću ulogu kustosa prepustiti nekom drugom. To je u ovom slučaju bila moja kolegica Anja Bijelić. Uvijek je izazovno podijeliti svoj rad sa svijetom i dopustiti svijetu da ga kritizira i vrednuje, posebno kada znaš kako kritika funkcionira. No shvatila sam da je na meni samo iskomunicirati svoje ideje i dozvoliti publici slobodnu interpretaciju kako bi bolje upoznali sebe kroz mene i moj rad.
Možemo li očekivati još koju izložbu?
Da! Trenutno radim na jednoj ogromnoj izložbi. Iznimno konceptualnoj koja će promatrača još više pozivati na interakciju. Smatram da je važnost svakog umjetničkog djela upotpunjena onda kada se s njim komunicira kao sa živim bićem, kada ga pitamo ”Što želiš od mene?”, te tako zapravo kročimo u svoju nutrinu još dublje nego prije. To je jedan uzajaman odnos davanja i primanja u kojem činimo svijet boljim mjestom kada otvorimo um i srušimo ograničavajuće predrasude prema tom istom svijetu.
Jedva čekamo tu izložbu! A za kraj nam još reci, planiraš li se u budućnosti profesionalno baviti isključivo fotografijom?
Mogu reći da fotografija već je moja profesija, a u narednih par mjeseci to dobiva još jedan dodatan pečat. Ona je moje jedino zauvijek.
