Priča o gradskom šaljivdžiji
Pokladni ponedjeljak Vinkovčani su nekada obilježavali povorkom maškara gradom, a na utorak su mnogi muški prolazili gradom odjeveni u ženske, ili u kakve druge kostime, jašući na konjima. Na jedan takav dan, poznati šaljivdžija Josip Bukna, proglasio je da će preći preko užeta od Gimnazije do Imovne. Sgrnuo se silan svijet, a tad najednoć uze Bukna uže, pruži ga po zemlji od Gimnazije do Imovne i lijepo polagano pređe po njemu uz silan smijeh i aplauz svjetine.
Grga i utvara
U Dugačkom sokaku (danas Duga ulica) punom šokačkih kuća živjela je, između ostalih, obitelj Jurić. Jedan od njih, Grga, volio je čašicu i dobru kapljicu te je često bio u gostioni K staroj pošti (danas Mala crkva). Svaku bi večer ostajao tamo do dugo u noć, a oko ponoći bi se pojavljivala velika krmača o kojoj su ljudi govorili da je utvara, nečisti, i da uopće nije prava krmača. Grga se jednom okladi s društvom da će tu krmaču jednom dočekati i zajašiti kako bi dokazao da je to samo zalutala svinja i da se on nje ne boji. I zaista, jedne noći juri krmača ulicom, a Grga istrči pred nju, uhvati je za uši i zajaši. Krmača pojuri što brže može, krene prema groblju kad se Grga uplaši, uskoči u neko dvorište i sruši se kao mrtav na tlo. Kad su ga seljani prizvali svijesti, on zavapi „Joj, pomažite, ne dajte da me utvara proždre!“. Od tog doba vjerovao je u utvare i klonio se svega sumnjivog.
Strašna sjena
Ovdašnji seljak, mlad, ali već oženjen čovjek, tjerao konje na stan u Petrovce kraj Bosuta, te je zajašio jednoga, a druge privezao uz njega. Imao je štap, koga je držao uzdignuta pod pazuhom kao što se nosi puška na ramenu. Jašući kraj grobova, počne osjećati tjeskobu, učini mu se da nešto čuje te se okrene i ugleda dva husara kako jašu za njim. Tako mu se bar učinilo. Taj čovjek, Šima Bertić, bio je razrok. Uplaši se te što je brže mogao ode do stana gdje mu je bio otac, ded Kuzma. Poviče tad iz sveg glasa „Oj, dado, dado, pomaži, ubit će me husari!“. Na to će njemu otac „Kakvi te vražji husari napali? Vidiš da nema nikoga.“ Šima se okrene i opazi svoju i konjsku sjenu, a on od sjene mislio da ga ganjaju gusari, a od sjene svog štapa mu se učinilo da su puške.
Vile iznad Vinkovaca
Naši seljaci nekoć imaše bujnu maštu te su slijepo vjerovali u vile, vilenjake, vještice i vukodlake. Postoji jedna priča koja navodno bijaše istinita jer su dva mladića tvrdila su je proživjeli, što i zakletvom su potvrdili, a ide ovako. Jedne lijepe jesenske noći, ležali dvojica mladića, Iva Kurtin i Andrija Č. iz Ervenice pod jednim velikim brijestom u Jošinama. Konji su im bili nedaleko od njih. Začuju oni odjednom let mnoštva vila i vilenjaka koji pjevaju i podcikivaju. Jasno su se čule gajde kako bruje zrakom. Iako nisu ništa vidjeli osjetili su kada ta horda bijaše povrh njihovih glava. Drugi put pak, ista dvojica prolazila obalom Bosuta te na jednom brijestu, na velikoj grani, ugledaše mladu žensku neobične ljepote, bijela kao snijeg, odjevena u bijelo, zlatne kose koju zlatnim češljem češlja. Andrija htjede nešto reći, no Iva ga upozori da je to možda vila i da joj se ne smiju obratiti kako ne bi nastradali. Pođoše oni tako kući, šuteći i čudeći se, pod dojmom neobičnog viđenja.
Duh s groblja
Osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljeća bijahu u našem gradu vrlo važni redarstvenici, narodni ljudi bliski sa svojim pukom, no po potrebi strogi zbog čega su ih se stranci bojali. Kakvi su junaci znali biti svjedoči i priča o dvojici takovih, bratićima Ivi i Roki. Išli oni jednu noć s puškama na ramenu iz ulice Prkos od Mirkovaca kad se odjednom kod srpskog groblja trgnuše na neki nepoznat zvuk. Vikne jedan od njih “Au, gada mu, što je ono, da nije neki nemirni duh iz srpskog groblja?“. „De pucaj u njega“ – reče drugi. Krenu se oni prepirati tko će od njih pucati, kad im se ta utvara približi, a oni tada, navodno, ugledaše odavno pokojnog apotekara Alemanna na svom triciklu, koga je osvijetlio vrlo jakom karbitnom svjetiljkom. Oni se uplašiše jako te dugo nakon toga pričaše drugima taj događaj, ne znajući ni sami što je to na kraju bilo.
